Moje nedavno iskustvo…
Sada mogu o tome pisati. Prije tri tjedna bila sam u totalnoj tišini. Pustila sam da se stvari slažu. Da vidim univerzum na djelu. Da vidim koliko sebi vjerujem i koliko je sve ovo učinkovito. Koliko sam autentična. Kolika je moć u nama. I to ne ono kad pričamo drugima o životu, kako bi trebalo postupati, kao, jako smo pametni, a nama je super da ne može bolje. Nego ono kada nama sve se protrese, pa pokažemo i sebi i drugima koliko sve ovo jest istina, za sve nas. I za vas i mene. Za sve.
Doputovala sam poslovno u jedan daleki grad, raspakirala i legla da odmorim prije nego krenem na predavanja. Pozvali su me ranije na kavu, pa silazim polako i to idem pješke mramornim stubama, jer mi ranije u liftu kartica od sobe, kojom se pokreće i lift, nije radila. Možete si misliti užasa. Ostala zatvorena u liftu, niti gore, niti dolje, a kartica ne radi, također ni mobilna mreža. Odsječena od svega. To je bio trening br.1. Ništa, počela sam postavljati pitanja za lakoću s tim, čistiti energije u liftu koje sprječavaju karticu da radi i to sve mirno. Jer ako zavibrira strah, sva ova pitanja nemaju smisla. Zašto? Jer šaljem univerzumu oprečne signale. Kao, pitam za doprinos, a istovremeno se bojim. Znači da ne vjerujem. Stvari će „raditi“ (čitaj: biti učinkovite) samo ako je naše tijelo u skladu sa frekvencijom zahtjeva koji šaljem. Frekvencija straha blokira da primim ono za što pitam.
Dakle na stubištu sam, trening br.2. Koračam prema dolje uz lijevi rub, polako. Odjednom, iz čistog mira izgubi mi se realna slika stepenica, možda je bila vrtoglavica, još i sada nije mi jasno. U kratkom trenutku pričinilo mi se da već počinje ravno tlo. A bile su stepenice. I svom snagom sam pala, zapravo padala niz stepenice udarajući posvuda. I glavom i vratom i kičmom i bubrezima i obje noge i kukovi, padala sam bez mogućnosti da se zaustavim. U meni sve je vrištalo: neee… a ja nikako da stanem. I u jednom trenutku stane sve. Tišina. I ja pitam sebe: i, sad je to – TO? A, neee, nije kraj, ne dam ja, ja biram živjeti, nema šanse, čuješ me univerzume? Dosta mi je straha, bolnica, pregleda, pretraga, gipseva, operacija. Ne! I u istom trenutku pokrenula sam sve žive procese koje znam. Sve, baš sve. Nisam ih izgovarala sve, samo neke i to u mislima, ali namjera je bila bitna. To je ono što univerzum čuje. Moju jasnu namjeru, a to je bilo: ja biram živjeti!
I ne znam koliko mi je vremena trebalo, u tom trenutku vrijeme je stajalo. Nekako sam ustala, pridržavajući sama sebe, i krenula sam iz hotela niz cestu do mjesta gdje su me čekali. Čitavo vrijeme mozak mi je vrtio nazive tjelesnih procesa, kvantne harmonizacije, izjavu čišćenja, ono, to je nešto što sam kroz sve ove godine istrenirala i sad je išlo kao rijeka, bez mojih misli i nekog truda. Univerzum je „čitao“ moju namjeru. Ona je otisak mene u prostoru. Još sam bila u šoku i analgezija šoka još je držala moje tijelo sposobnim da bude čitavi dan na predavanjima i još na večeri. Bojala sam se pogledati u veliko ogledalo prije tuširanja, jer sam znala da je cijelo tijelo iznutra u potresu. Noć sam provela kao u bunilu, čas tresući se, čas u znoju, tijelo je radilo svoje. Slijedila su tri tjedna u kojima su se stvari odvijale unutar mene, a ja svo to vrijeme nisam odustala od svojeg zahtjeva koji sam dala u trenutku pada: ja idem dalje! Još uvijek osjećam posljedice pada no dajem si vremena, i strpljiva sam. Bolova je sve manje i sve sam snažnija na nogama. Mi doista možemo sve. Samo ako izaberemo.
Zato napravite izbor i krenite. I vjerujte sebi. Vjerujte univerzumu. On će uvijek odgovoriti na vaš zahtjev. Neka zahtjev bude „čistog zvuka“ i jasne frekvencije. Tada je sve moguće!
Vaša,
mr.sc. Maja Šegović, mag.pharm, Access Consciousness CF
